Pre nekoliko dana sam pročitala jednu polemiku na internetu na temu igračaka i roditeljstva. Naime, jedna mlada mama je optužena da svom dvogodišnjem sinu ne pruža dovolju stimulaciju jer mu kupuje pogrešne igračke. Kritiku je uputila žena koja je sebe predstavila kao majku i eksperta iz oblasti dečijeg razvoja. Dvogodišnji Grejson koji poseduje "neadekvatne igračke" je sklon promenama raspoloženja i javnim ispadima i naletima ljutnje, besa i negodovanja (kao i većina dece njegovog uzrasta), a autor komentara za to optužuje upravo nedostatak stimulacije koja je njemu neophodna u toku dana. Prema njenom mišljenju, idealne su "velike, bučne igračke koje uglavnom nerviraju roditelje" i koje imaju mnogobrojne funkcije - mogu da sviraju i pevaju, imaju svetla različitih boja i koriste baterije kao izvor energije. Kako naše igračke uglavnom koriste maštu kao izvor energije, zapitala sam se ko je tu u pravu i to me je navelo da preispitam svoj izbor kada su igračke u pitanju.